18.6.08

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio...










Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.

5 comments:

jelenaartpoezija said...

Jedan od omiljenih citata.
Hvala ti Biljo, sto sto nas podsecas, mada je Mika uvek tu negde s nama. :)
Veliki pozdrav.

Bilja said...

Da, neobično stvarno je prisutan, kako ti kažeš, "uvek tu negde s nama", sa devojčicama i dečacima za koje je, između ostalih, tih decenija druge polovine XX veka pisao, a koji su negde nekad na svom putu naučili da čuju i prepoznaju njegove stihove... :)

Anonymous said...

ja se zovem plava, imam ruke od čuđenja, kosu od vjetra, oči od oblaka, krila od svjetlosti...
hvala miki koji mi je u svojim pjesmama ponudio ogledalo da to shvatim...

Orhan said...

Uz godisnjicu Mikine smrti...


Smrt pretvara zivot u sudbinu, a smrt zapravo ne postoji, postojim samo ja koji cu umrijeti.

Andre Marlaux



Smrt

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrcu je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Mak Dizdar


Pozdrav

Bilja said...

Hvala na citatima, Orhane...