24.9.07

Treba odrasti do deteta...












Da li je istina ono što piše u Kalevali: „Ruka
što daje, uvek je iznad ruke koja prima?“
Da li je istina ono što govore u Basri: „Ljubav
je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad
je nećeš stići. Ako joj okreneš leđa,
pratiće te.“

Neko je negde rekao i hvala mu: „Da bi se
istinski volelo, treba odrasti do deteta.“

Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.
Nema male sreće i male bolesti. Nema
male krađe i male smrti. Nema maloga
rata niti malog poštenja. Nema maloga
prijatelja i male tajne.

Nema maloga čoveka i male ljubavi.

18.9.07

Jeleni i vetar









Telegrafski stubovi: krdo jelena vezalo vetar za rogove i – prisluškuje.
(Pančevo, stanica Vojlovica, 1952.)

13.9.07

Pobrkali smo snove...










Sišao sam do izvora. Devojčica se prenula
kao da vidi avet.

„Napokon ste se rodili“, reče i pokaza rukom
na moje lice u vodi. „Već danima vas tu
nalazim“.

I ja sam stajao zbunjen. Ona je videla mene,
ja sam video nju. Znači da se mi zajedno,
na istom mestu stvaramo, iz mozga ove
planine.
Zemlja nas zajedno misli.

Nisam bio uobražen kao neki dečaci u
petanestoj godini i pošteno sam priznao da
je sve to za mene teško i nerazumljivo.

Ona se nevešto osmehnu: „Pobrkali smo
snove. Sad ćemo se zameniti.
Vi meni vratite mene, ja ću vama vratiti vas“.

11.9.07

Prvi rođendančić

Prošlo je nešto više od godinu dana od pokretanja bloga „Miki i ostalim čudima“.

Kroz brojeve…
151 post.
77 komentara.
U proseku oko 600 poseta i 300 posetilaca mesečno.

Kroz reči…
Šašave, bosonoge, gorke, najmuškije, rođendanske, najmanje pesme...

Mnoštvo parafraza, jedna basna i jedna balada...
Promiču Odisej, Kant, Andrić, Parandovski i Desanka...

Putuje se uglavnom vozovima...
Dominantna reka je Dunav...
Nebo u svim fazama, plavo, osunčano, ozvezdano, kišno...
Nezaobilazni gospodin Vetar i gospođica Mašta...
Putevi, pravi i krivi, dostignuti i izmaštani...
Pregršt snova...
More...
Trava...
Čuperci...
...

I eto… Nastavljam i dalje da postavljam Mikine stihove, nekad manje, nekad više intenzivno, bez jasnog cilja, iz čiste ljubavi prema njihovoj neposrednosti i toplini, istinama i lažama u njima, uspomenama koje umeju da ožive...

Pozdrav svim vernim čitaocima i slučajnim prolaznicima…

6.9.07

Trijumfalna kapija









Grad koji nema trijumfalnu kapiju
– uopšte i nije grad.

Kako deca mogu da pohađaju školu bez toga?
Kako vojnici mogu da pođu u rat bez toga?

Kako uopšte može da postoji grad
koji nema tebe
i mene,
i jednu kapiju ljubavi
i kapiju sramote?

4.9.07

Bori se...












Boliš me, telo moje, boliš me.
Voliš me, punjena budalo, ne voliš me, voliš me.

Otkidam latice svetlosti da te smrt manje peče.
Prolećem kao stoleće. Kao proleće ponad tebe tečem.

Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me.
Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te.

Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te.
Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.

Otkidam lance vremena. O, veruj mi, u nas će
grunuti topovi mržnje, i u ljubav urašće.

A da li će zarasti to more ljubomore? Moli me.
Otvori se. Bori se. Borim se. Ne preboli me.