23.4.08

Parafraza XV










Ogromno, lomno, ogromno.
Uvis. A vratolomno.

Pa opet u visine
da se do zvezda sine.

Pa opet u nizine
da se do običnog skine.

Ogromno. Lomno. Ogromno.
Pa nikni. Ustani. Šikni.

19.4.08

Jedna devojčica












Jedna devojčica

sa očima tako lepim

kakve nikada nisam uspeo da nacrtam...


(Ako ne veruješ,

dođi da probamo:
evo prva obrva,

evo onda druga lepa obrva,

a sada kapci i zenice...

Šta sam ti rekao!

Vidiš da je ispala razroka!
Crtež ne važi, nego idemo dalje.)


Dakle, ona lepa devojčica,

sa onim najlepšim očima,

sa jednom tako lepom loknom na glavi
kakvu nikada nisam uspeo da nacrtam...


(Ako ne veruješ,

dođi opet da probamo:

prvo glava okrugla kao bundeva,
onda lokna uvijena kao sarma...

Šta sam ti rekao!

Vidiš da je ispala ćelava!

Brišemo crtež i idemo dalje.)


Dakle, ona lepa devojčica,

sa onim najlepšim očima,

sa onom najlepšom loknom na glavi,

i sa rukama tako negovanim i lepim

i sa tako dugim i finom prstima

kakve nikada nisam uspeo da nacrtam...


(Ako i sada ne veruješ,

dođi još jednom da probamo:
evo prvo jedna crta za levu,

evo onda druga crta za desnu,
a onda deset, petnaest prstiju...

Šta sam ti rekao!
Vidiš da liče na viljuške!

Cepamo crtež, pa idemo dalje.)


Dakle, ona lepa devojčica,

zamisli, molim te,
ta devojčica sa tako lepim očima,
sa tako lepom loknom na glavi,
sa trako lepim rukama,

sa haljinicom na cvetiće,

kakvu nikada nisam uspeo da nacrtam...

(Ako ne veruješ

dođi da i to probamo...

Nećeš?

Duriš se?

Onda se i ja durim

i neću više ni da ti pričam
o toj jednoj devojčici!)

9.4.08

Porama slušati večnost...









Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja.
(
Na godišnjicu Mikine operacije od raka, 9.april 1986.)

6.4.08

Bežim, trčim, tražim...












Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet krećeš.
Nemoj da mi nešto petljaš.
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
To je ono za čim može da se pati.
To je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
- moraš znati:
tu ćeš stati.
I ostati.

Očima se u svet trči.
Glavom rije mlako veče.
Od reke se dečak uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dečak uči
da zapara nebo sjajem
i od druma - da se muči
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija,
opasno je kao metak
kad u meni večno klija
i ćarlija moj početak.
A meni se u svet srlja.
Stisnem srce.
I zažmurim.
Al' kad pođem - neću stati,
jer jedino znam da žurim.
Ne znam kuda.
Ne znam zašto.
Ne znam šta se tamo skriva.
Znam jedino da ne mogu
tu, gde - kako pružim nogu -
vezuje me odmah neko,
zauzdava
i potkiva.

Opasno je kao munja.
Opasno je kao metak
kad u meni večno kunja
i muči me moj početak.
Zato bežim.
Trčim.
Tražim.
Stvaram zoru kad je veče.
Nek' od mene život uči
i da tepa i da teče.
Ja sam takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad krenem - krenem ludo,
nestrpljivo,
radoznalo...
Ne znam šta me tamo čeka
u maglama izdaleka,
al' ako se i pozlatim,
il' sve teško, gorko platim
ja ću uvek samo napred.

Nikad neću da se vratim.