17.2.09

Ruke nam jačaju, ali ne rastu...









Ovu pesmu greškom sam postavila kao Mikinu pronašavši je kao takvu na nekoj drugoj Internet stranici. Srećom, neki posetioci bloga informisali su me da je autor pesme Nikola Vranjković, a da se pesma nalazi u zbirci „Zaovdeilizaponeti
(http://www.block-out.com/doc/rec_zaovde_bars.htm). Izvinjenje zbog greške, a stihovi svakako zaslužuju da se zadrže na blogu...

Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći
i umoran sam od traženja rešenja,
koje je uvek na dohvatu našhih kratkih ruku.
I prolazi vreme, ruke nam jačaju,
ali ne rastu.

A da zakoračiš?
Ne, ne smeš prva,
a ja ne mogu biti ispred tebe.
Da krenemo skupa?
Ko bi se toga setio?

Ne kradi mi međuvreme,
ako već ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se,
ali kad-tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.

Ne kradi mi međuvreme.
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije između nas.
Ono je između mene i mene.

Ne kradi mi međuvreme,
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene,
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene.