31.3.07

Usne










Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.

30.3.07

Najmanja pesma

Evo najmanje pesme
manje od zrna maka
u njoj je jedan osmeh
i pismo za jednog dečaka.
Ako znaš ko ga šalje
šta da ti pričam dalje,
ako ne znaš ko ga šalje
šta te se tiče dalje.








The smallest poem
This is the smallest poem.
It's smaller than the smallest toy.
There is a smile in it
and a letter for a boy.
If you know who wrote it –
I don't have to tell you any more.
If you don't know who wrote it –
you don't need to know any more.
(Translated by Dragana Konstantinovic)

29.3.07

Njiva u kamenu

Mika: Ja sam bio mornar. Bilo bi logično da sam napisao i pesmu o moru, kao što imam pesmu i o Vojvodini. Ni kao dete, ni kao mladić, nisam video more. Dobrovoljno sam se javio ranije da idem u vojsku, da bih mogao da biram, da odaberem mornaricu, da dođem na more. Putovali smo putničkim vagonima, čitav voz je bio pun regruta, negdje oko Kaštela neko je viknuo: „More!“ Svi regruti su bili sa kopna, kontinentalci, i svi su se nagnuli na prozore da vide to famozno more. Zakrčili su sve prozore prema moru, tako da je meni preostalo da gledam na drugu stranu. I šta sam tu video? Video sam kamen i malu njivu crvene zemlje. Kameni zid, još. Nešto zeleno, i nešto maleno crveno. Onda smo opet prolazili pored druge takve njive, ograđene debelim zidovima, njive u kamenu. Za mene bar, to je bilo more. Ta njiva u kamenu.

27.3.07

Dublje od najdubljeg sna






Sad imam odgovor kako se stiže
samome sebi malo bliže,
unutra negde gde su nam kosti
zlatne od ludosti
i od mladosti.

Sad imam odgovor kako da ronim
duboko u svoje bistro oko
i da duši nežno zazvonim
i volim
i verujem duboko.

Dublje od svetlosti.
Dublje od Svemira.
Dublje od svojih tajni i nemira.

Dublje od svoga najdubljeg sna.
Dublje od svoga najdubljeg dna.

26.3.07

Desanka o Miki












Znam ljude s mislima koje ne smeju da se misle
Znam buntovnike s rečima koje neće moći da se izreknu
Znam zaljubljene sa suzama koje ne smeju da poteku
Znam paćenike koji bol guše u smehu
Znam željne odmazde sa rukom koja mora da se sputava
Znam pesnike sa pesmama koje se samo za sebe pišu
Znam ljude sudbinom pritisnute a još dišu
I znala sam pesnika za koga sam verovala
da nikad ne može i neće umreti
a sada mu držimo pomen
(Desanka Maksimović)

25.3.07

Sasvim običnim korakom u istoriju








Veliki heroji
otišli su u rat sasvim običnim korakom.


Mnogi od njih nisu imali priliku

ni da marširaju.


Na rastanku:

popušili su još jednu cigaretu,

poljubili ženu i decu pred kapijom,

i sa torbom preko ramena

i porcijom na opasaču,

odgegali se pored kuća kao na svakodnevni posao

– u istoriju.

24.3.07

Igranje sa igrom












Čim igra dobije pravila, pretvara se u zamor. I sa igrom se treba igrati. (
Beč, Prater, 1975.)

23.3.07

Kad misliš da sanjaš...












Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač,
lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja
u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.

Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.

Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da
sanjaš.

21.3.07

Svetski dan poezije i prvi dan proleća

1999. godine UNESCO je 21. mart poglasio svetskim danom poezije. U Beogradu je pod nazivom Poezija, zlatno doba svakodnevice obeležen dvodnevnim programom u KBC-u. Pročitajte (ili napišite) danas poneki stih... Možda baš ovaj... Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo/kao nešto čega se nikad setiti neću.

Gostujući Zubac









Iskrena, topla, dečačka poema o jednom letu na moru, o setnoj devojčici koja je nosila pantalone, o
rasejanom dečaku koji je svoja četiri rebra skrivao košuljom, o nezaboravu...

Trpanjske elegije

ptice te ne vole moja ljubavi
kosa ti miriše na jesen

I

tog leta sam je prvi put zavoleo s bezbroj nestašnih
vidri u telu i ni do danas je nisam preboleo onako setnu
gorku neveselu tog leta sam je prvi put zavoleo

II

govorio sam joj da je ko muško da više ne nosi pantalone
pravila se da je ne zanimam i nije me to bolelo
bilo je tog leta bezbroj mladića mišićavih lepih
bilo je na draćevcu mladića koji su skakali sa najvećih
stena pred devojkama
neki holanđani musavi koji su ih snimali kao da su
ugledali musu kesedžiju pa da se hvale tamo kod njih
mene je čudilo kada me je gledala malo kriomice
bio sam tog leta jako mršav i bled i išao sam stalno
u zelenoj košulji jednoj sa pegama jer su mi se videla
četiri rebra
govorio sam: ja to tako osetljiva mi koža
a sunce beše tad potpuno bledo nad vidokruzima
zatočenim vodom
čak pomalo sivo
ja sam je danima netremice gledo iza stena se kao
dete skrivo brao kupine gađao je kamenčićima sakriven
da kao onako nehajno u pesku leži ko mrtvi ladoleži dok pod
suncem spava
govorio sebi: nasankaćeš se ona je lepotica
ona je za one skakavce sa stenja za one što vade zvezde
i ježeve za snagatore muskulatore duvatore urlatore
za one sa lančićima od koralja i školjki i ježevih zuba
i šta znam ja znam tetovirane razbacane zalizane nešišane
treba biti majstor i skakat naglavačke
sve sam to mislio

III

nosila je o vratu tanak lančić sa malom zlatnom ikonicom
tog leta kad sam je prvi put zavoleo
igrali smo se lopte u vodi ozbiljno za golove
ona je pobedila jer sam to hteo
smejala se gnjurala govorila mi al si ti igrač
al ne znaš da braniš
onda smo išli na crkvu svetog roka uz stepenice
čitali slova: župnik dinko učinio čitali natpise
bacali novčiće kroz rešetke u portu
držali se za ruke
na usnama je imala neku ranicu i nije dala da je poljubim
rekla je kad prođe
molio sam je da usne stalno maže ten-sanom i onim ženskim
mazaljkama da je preboli
tad sam počeo da je volim

IV

tog leta sam je prvi put zavoleo spontano sasvim
kao dete sa mojih sedamnaest godina sa a b šimićem
sa prvim pesmama u kojima sam potkradao tina sa svega
jednom gimnazijskom ljubavi nesrećnom naravno
molio sam je da mi priča o osijeku, o hrvatskoj, o dravi
u groblju sam je noću plašio tamo smo išli da se volimo
pričao sam joj o vampirima mesečarima i koječemu
oči su joj bile čudo svetle sedeli smo na stepenicama
čempresi se nijali nad obalama
oblačja su nad trpnjem retka ni reči kiše za celo leto
to leto nikad ponovljeno moje su ruke tamo ostale na onom
stenju moje su oči tamo ostale u dnu vidokruga gde se hvar
pomalja u izmaglici moje nepreboli moji porazi pod crkvom
svete gospe od karmela
jedna je časna sestra bila tako mlada i bela tog leta
u trpnju i gledala je samo preda se kad je prolazila
crkvenim vrtom vera je rekla kad me ostaviš i ja ću tako
i ja sam u sebi celo leto plako i nisam hteo da joj to kažem

V

rekao sam joj evo ti belču čitaj ga to je pesnik za leto
za sumračja rekao sam joj evo ti „mirno vreme“
mislili smo da će kiša čitala je pod crkvom pomalo tužna
leđa su joj bila sasvim otkrivena

VI

sad su ovde zime nad ovim gradom nad ovom rekom
ja sam stariji za jedno prokletstvo
ovde su snegovi ovde košave vojvodina ona antićeva
ona prava magle tišine nad ovim gradom panonske tuge
i kada pišem ja prosto ne umem da je prećutim i kada
mislim i kada krijem da mi se plače ko onog leta

VII

jesen dolazi u njenim pismima i samoća
i ničeg da me malo oveseli
miris davno dozrelog voća iz beskraja se u me
naseljava i samo nehajno osećam
to jesen umorna od leta spava u našim telima
ponekad mislim da je dobro što ne ćutimo što
odlazimo na svoje strane
ona odveć snena ko obeznađeni pešice lagano
niz reku nedostig prugu
ja ovako gorko bezbolan poslednjim vlakom
u smederevo u neku tuđu tugu
i samo sunce potonje ko grudva snega u letu
to sunce nikad nepoznato to sunce nad nama
nadneseno ko kletva to sunce panonsko
i samo pobuna sumnji u nama prokletstvo bola
a sanjam tako da smo grofovi tako u dvorcima
na balonima i na njoj prozračna haljina od tila
i kažem hajdemo to su naša kola to su naše kočije
stoje u doksatu
a samo istina samo saznanje da smo sami ostaje u
zraku ko svedočanstvo o jednom nehajno proigranom satu

VIII

strana sedam nekog lista, pesma za veru, pesma za neveru
zalud mi pričaju da nevine devojke mirišu na leto
ne dam se ne dam za stranu sedam pa eto
bože daj meni sirotom rabu da jednom zaćutim
naočigled sveta iz dana u dan trunem ko biljka
ne dam se ne dam nije moja kosa za buket bosiljka
odveć je rano
neću eto daj meni svevišnji da verujem svima
da se smejem da mi je jednako sa svim i bez svega
bojim se bojim onog snega nad panonijom što se svija
o crnom meni ko li će to moje slutnje razbistriti
ko me razumeti
ko me zavoleti
ko me preboleti…

20.3.07

Parafraza XXIII










Proleće, proleće, proleće.

Voleću. I ona voleće.

Ne znam da nađem gde mi je.

A sve mi je. A sve mi je.


Čujem joj hod kroz gorki um.
Koji noćas da biram drum?


Proleće, proleće, proleće.

Tražim je čitavo proleće.

19.3.07

Opomena







Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.

I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

18.3.07

Svako ima svoju pesmu

Draško Ređep: Imao si svoju pesmu?
Mika:
Svako ima svoju pesmu. Ja nemam svoju ženu, svoj tip žene. Sve žene na svetu su mi se dopadale, i sve muzike na svetu. Oduševljavao sam se Rimskim Korsakovim, Čajkovskim, Betovenom, čak i nekim teškim Vagnerovim partijama, a u isto vreme bio spreman da lumpujem uz grčke i makedonske pesme. Olivera Dragojevića i neke dalmatinske pesme slušao sam i pedeset puta. Kao uostalom i neke međimurske i meksičke pesme. Bio sam u stanju da slušam besomučno sve od regtajma do najmodernijeg džeza. Sve orkestre, sve pravce, sve stihove. Kako sam blistavo vreme provodio u Nju Orleansu! I istovremeno mislio na dane i noći provedene sa čika Janikom Balažom.

16.3.07

Kaleidoskopski svetlucavo

Posetila sam izložbu crteža i slika Miroslava Antića u Galeriji `73 koja je pod nazivom Mika i prijatelji bila organizovana u saradnji sa OŠ „Miroslav Antić“ i gospođom Ljiljom Antić čijoj privatnoj kolekciji pripadaju radovi koji su bili izloženi. Dominirale su slike iz ciklusa „Suncokreti“ koje su nastale u poslednjoj fazi Mikinog stvaralaštva, u prvoj polovini osamdesetih. Moj utisak je da neke od njih nose atmosferu bola i užasa, a neke – plave, ali umorne nade... Osim toga, sve nekako svetlucaju i prelivaju se, kao kaleidoskopska šarena stakalca, stvarajući neprestano nove prelive i oblike. U pozadinih nekih vidljivi su stihovi, ne uvek čitljivi. Bio je izložen autoportret i više porteta Miroslava Antića koje su naslikali njegov sin Igor, Momo Kapor, Milić od Mačve, Milan Konjović i još nekoliko autora. Pored toga, tu su se našla tri akta, poneki buket cveća i poneka ptica... Ova izložba radova Miroslava Antića organizovana je u Beogradu nakon dugog niza godina, a slična je održana u Novom Sadu prošle godine o čemu više možete pročitati ovde.

14.3.07

Trideset druga, o martu, noć četrnaesta







Odaću vam jednu tajnu:
sećam se male neprijatnosti o martu.

Vetrovi su se jedne noći,

četrnaeste po redu,

lepljivo parili među granjem.


A zvezvde,

očerupane neudate vrane,

bile su crveno zgranute,

zagrcnute od stida,

skamenjene u letu.


Bila je trideset druga.


Moj otac sa juga

došao da zbog mene

izmeni jednom svetu

u srcu i u mozgu

magnetsko polje ljubavi

i geografsku kartu.

Da digne bar jednu planinu,

ogromnu,

svu u zlatu,

i da podari sunca

starom panonskom blatu.


I zrelo zrnevlje neba
jednom ženstvenom suncokretu.

Na današnji dan pre 75 godina rođen je u Mokrinu Mika Antić.

13.3.07

Kad ti prođeš kraj mene

I reče moja misao: ko zna kolika sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek.
Ne uči, nego izmišljaj to što je nazimislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo.
(Split, na Gripama, 1950.)

11.3.07

Solaris










Pomešan s lišćem,

vetar ima mek i žut glas,
kao ona devojka kojoj sam obećao
na stepeništu katedrale

da ću kupiti jedno od Kornatskih ostrva,


i kupio bih,

kako sam bio romantičan
i šašav tog septembra,
samo da mi je Grujić na vreme poslao
onaj honorar što smo čekali,


i koja je danas ko zna gde,

majka nečije dece,

i neočešljana,

i zgađena

na mene i na ostrva

i na sve druge stvari na svetu.

9.3.07

Izožba Mikinih crteža i slika u Beogradu

Otvorena je pre neki dan u Galeriji '73 pod nazivom „Mika i prijatelji“. Traje do 15. marta. Radno vreme galerije – radnim danima od 12 do 20h, subotom od 10 do 15h. Adresa – Požeška 83a. Ulaz besplatan. Više o izložbi napisaću čim je posetim... :)

Vetrenjače u dugim haljinama

Trave pokazuju tačno vreme naivnosti. To je putokaz za sanjare i oblake. Korenje skazaljkama opominje na prolaznost. Tamo ostavljamo kosti u staniolu mraka. Jedino vetrenjače, u dugim haljinama od vetra, neobično objašnjavaju pravac sreće, ali njih niko ne uzima ozbiljno. Kako se ja to smeškam? Tu negde, u poslednje vreme. Suviše čudno i bezglasno. Je li to način odbrane, ili posebno čulo straha? Svako je naše dozrevanje po jedno sasvim uvelo i pogrešno detinjstvo. Spolja sam dosta sličan, ali u sebi se ne prepoznajem. Pazi ako se odlučiš da se uhvatiš za neuhvatljivo, Antiću! To te nikada neće pustiti. (Roterdam, 1960.)

7.3.07

Knjiga koju je Mika voleo...

Ekranizovani bestseler Galeb Džonatan Livingston... Priča o traganju (za hrabrošću) i o hrabrosti (da se traga)... Autor 81-godišnji američki pisac Ričard Bah, prema izvesnim izvorima potomak kompozitora Johana Sebastijana Baha, zaljubljenik u letenje, pilot, otac šestoro dece, dvostruki bivši suprug po treći put oženjen... U elektronskoj formi na srpskom jeziku možete je pronaći ovde, a one koji bi radije da pročitaju originalnu verziju na engleskom upućujem na ovo mesto...

Najveća slova












Najveća slova ljubavi:

jedan novembar kad nikog nisam voleo,
ni sanjao.

Najveća slova nemira:
jedan novembar kad sam se nad samim sobom
smeškao vrlo mirno.

Najveća slova života:
kad sam u širokom luku život obišao.

Najveća slova nežnosti:
kad sam rikao kao krdo bizona
i sa asfalta pasao travu.

Najveća slova sramote:
kad sam bez stida presvlačio,
svojeručno,
do gola,
toliko mamurne usedeličke noći.

Najveća slova ozbiljnosti:
kad sam se strašno šegačio
dok sam terao ceo svet oko sebe
da sa mnom hoda na rukama,
naglavce.

Najveća slova vojevanja:
kad sam u svojoj brzopletoj samoći
mimoišao metkom jedino čelo koje imam,
pobrkavši sve pravce.

6.3.07

Zlatni čvor

Stara je zemlja tu gde počinju blata oko Dobrog Atara. I ogromna: jedva stane u oči. A nad njom hiljadu zvezda. Ili hiljada hiljada. Ne više, sigurno. (...) Treba pronaći u toj visini svoj zlatni čvor. Jer tu je čovekova dobra sreća. Treba verovati u zvezde, a ako vidiš da pada daleko nekud i repom pali nebo, pođi za njom, jer nećeš se smiriti dok ti ponovo ne zasija u očima. Tako je od pamtiveka bilo. Tako će, daj bože, i ostati.

5.3.07

Igra












Igra je kad odbaciš pokrete naučene od jave, pa onda naučiš javu da ona tebe ponavlja.
(Lenjingrad, balet „Žizela“, 1978)

4.3.07

Da skačemo u Dunav ako smo pesnici...








Varadinski most (a u Novom Sadu), najljubavniji most Srednje Evrope. Jednog davnog „iza ponoći“, na povratku s Petrovaradina, Mika Antić navalio da „skačemo u Dunav ako smo pesnici“. Na svu sreću Mika je bio i veliki folirant.

Posle pričao da sam se ja uplašio.
Ko je l' ja?

(Anegdota o Miki iz pera pesnika Brane Petrovića...)

3.3.07

Mali čas botanike












Na ovom svetu ima nas raznih:

debelih, smešnih, pametnih, ružnih,
pakosnih, dobrih, nežnih i tužnih,
i svako dete
– kao u priči –
na cvet poneki čudno liči.

Neko se sasvim pitomo plavi.
Nekome zumbar zuji u glavi.
Neko bogatstva nosi u duši.
Neko je šaren.
Neko se suši.
Neko se pokorno na vetru njiše.
A neko beskrajno zamiriše.

Pa ako zaista kao u priči
svako na nekakvo cveće liči,
onda jedino vredi za mene
cvet koji spusti novo seme
da biljka sutra ne uvene,
nego da trajanjem nadmudri vreme.

A seme – to je ono znanje
koje se u životu skupi
da čovek sebe oplemeni.

I tako:
ostaju samo mudri,
a venu lenji,
prazni i glupi,
ma bili čudno lepi i skupi
i čudno mirisni i šareni.

2.3.07

Podvala












Da li bi hteo da se menjamo?


Evo tebi ova moja seda kosa,
daj mi tvojih devet,
jedanaest
ili četranest godina.
Evo ti ovi pravi brkovi,
daj mi sve klackalice i ljuljaške na svetu.
I evo ti ovaj moj smušeni hod
za tvoje skakutanje na jednoj nozi,
i evo ti sve moje brige
za jedan tvoj popravni ispit iz hemije.

Da li bi hteo da se menjamo,
da budeš veliki kao ja,
da nosiš u džepu cigarete umesto klikera,
da ti ljudi skidaju šešir u prolazu,
a da večito, večito žališ za detinjstvom?

1.3.07

Reditelj Petar Latinović o Miki…

Ja mislim da sam upravo najveći krivac što je Antić počeo da radi film. Naime, Antić je pisao tekstove za filmove, što je bilo prirodno, on je književnik i pesnik i to je umeo jako dobro da radi, ali sam ga ja stalno podsticao i govorio: Mika, ti treba da počneš da radiš, da režiraš filmove. Zašto? Zato što sam ja shvatio da je on višestruko talentovan čovek. On se bavio nizom umetnosti, ali još mu je film nedostajao u tom opusu i nekako sam uspeo da ga ohrabrim da on u to krene. Ono što retko ko zna, pošto je Antić jedna vrsta romantičnog pesnika bio, on se i držao tako romantično, on je puno pio, kafane su bile njegov značajan deo života, ali se iz toga dobijao neki utisak u tim čaršijskim pričama, da je on jedna neozbiljna ličnost i da je on u stvari jedan pijanac uglavnom, ali piše izvanredne pesme i ima tako neke divne novinarske članke. Antić je napisao puno knjiga, napisao je 23 knjige. Naravno da se sve dešavalo pred očima javnosti.
Ono što javnost ne zna, a što sam ja imao sreću da upoznam i da imam kao i svoj životni kvalitet, to je da je Antić bio jedna stoprocentna umetnička ličnost, sa velikim znanjem. Ono što je Antić čitao i ono što je Antić govorio o umetnosti, to je bila sama srž umetnosti. I Antić je meni lično puno pomogao da neke stvari sagledam i kod sebe. To je prosto neverovatno šta je sve on znao. Antić je isto bio sveznalica radoznalac, ali on je znao i ko zna. Dakle, ne samo da li on zna, nego je znao i ko zna i ko bolje zna. I Antić je u stvari polako prelazio na film, da bi jednog dana prešao sasvim i odmah je zagrizao u najsurovije istine ovog društva. Prvi film koji smo radili je bio film koji je tretirao problem Golog otoka. To je Druga obala. Ima ona teza da se na drugoj obali uvek peca bolje, pa kad pecaroši pređu na tu drugu obalu, vide da je ona isto tako grozna i tužna. Zato se i zove Druga obala i mi smo taj film napravili praktično u mojoj kuhinji, jer smo ga tamo i lepili, tamo smo ga i montirali. Jer Antić je bio željan svestranosti. On kaže: "Daj sad ovako, ovo ćemo ovako". On je bio u isto vreme i veoma fizički raspoložen da nešto radi. Meni je objašnjavao recimo ovako: "Oću da mi špica ide ovako, od male na veliko". Pa lupi kao kad bokser udara rukavicom drugog boksera. Dakle, da taj osećaj imate. On je to prenosio. U prvi mah bi se reklo da on nije znao šta hoće, a u stvari je vrlo dobro znao šta hoće da dobije kao rezultat. Naravno da sam ja tu sa svim svojim umećem pomogao.