28.12.07
Praznična poruka u stihu
Čudi se svemu bezazleno, kao da si se rodio prvi put. Ali ostavljaj dokaze iza sebe, oprezno kao da tu postojiš poslednji put. I voli najžešćom nežnošću, kao da živiš jedini put i nikad više.
22.12.07
A ti probaš i uspeš...
I odjednom sam shvatio: postoje reči
bez usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.
Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto
od one lepe čarolije, od onog zlatastog
omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene. Mereno
od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.
19.12.07
Čovek je sopstveni urlik...
18.12.07
11.12.07
Ršum o Miki
Miroslav Antej vojvođanski
Sve što on srcem dotakne
I sve što se njegovog srca tiče
U poeziju se pretvara
Nije Mika iz Mokrina samo
I nije samo iz Erdevika
On je odasvuda
Svetu izvor
Bujica dobrote
Zaludijani instrument
Na kome večnost izvija
Svetlosne melodije
A šta je Srem
Nego koleno na kome Antić ispisuje
IMA L` SREMA AKO ČUDA NEMA
I šta je čudo
Nego zemlja koja Anteju vojvođanskom
Daje snagu
Kad je dodirne rečju
Kad je mišlju pomiluje
Antić je istinu antičku
I istinu ovovremenu
Povezao stihom
Ima i živih i preživelih
Da čuju njegove poslanice
Biće i ludih i najsremskijih
Da ove poslanice vinom zaliju
Ali samo je jedna zemlja – majka
I samo je jedna zemlja – žena
I samo je jedna zemlja – sudbina
I pesnikova i ratnikova
O toj jedinoj
Miroslav Antić je najumeo da kaže
Najumniju reč
Sve što on dušom dotakne
I sve što njegovu dušu takne
U poeziju se pretvara
3.12.07
Premnogo staklenog umora...
Čovek sam, i slabost mi je da budem zaljubljen u svoje delo. A ipak sam joj kamenom smrskao glavu. Mojoj jedinoj ptici. Sigurno neponovljivoj, pa zato i najdragocenijoj koju sam ikada imao. Nebo se oko nje raspalo kao bolestan kristal. Otkačila se poput tega i razbila o zemlju. Ne mogu da objasnim zašto sam pomislio da su joj oči besmrtne. Drhtale su u pesku kao dva šarena klikera. Nije u njima bilo ni čudjenja, ni bola, samo premnogo umora. Šarenog staklenog umora.
Subscribe to:
Posts (Atom)