28.12.07

Praznična poruka u stihu

Čudi se svemu bezazleno, kao da si se rodio prvi put. Ali ostavljaj dokaze iza sebe, oprezno kao da tu postojiš poslednji put. I voli najžešćom nežnošću, kao da živiš jedini put i nikad više.

22.12.07

A ti probaš i uspeš...












I odjednom sam shvatio: postoje reči
bez
usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,

kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto
od one lepe čarolije, od onog zlatastog
omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene. Mereno
od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.

19.12.07

Čovek je sopstveni urlik...












Poveravanje? Poveravanje: stvarno sam strašno patio i okusio bolove, ali šta se to druge tiče? Čovek je sopstveni urlik i svoj najćutljiviji lek.
(Beočin, Stevina čarda, 1985.)

11.12.07

Ršum o Miki






Miroslav Antej vojvođanski


Sve što on srcem dotakne
I sve što se njegovog srca tiče
U poeziju se pretvara


Nije Mika iz Mokrina samo

I nije samo iz Erdevika

On je odasvuda

Svetu izvor

Bujica dobrote

Zaludijani instrument
Na kome večnost izvija

Svetlosne melodije


A šta je Srem

Nego koleno na kome Antić ispisuje

IMA L` SREMA AKO ČUDA NEMA
I šta je čudo
Nego zemlja koja Anteju vojvođanskom

Daje snagu
Kad je dodirne rečju
Kad je mišlju pomiluje

Antić je istinu antičku
I istinu ovovremenu

Povezao stihom


Ima i živih i preživelih
Da čuju njegove poslanice

Biće i ludih i najsremskijih
Da ove poslanice vinom zaliju
Ali samo je jedna zemlja – majka
I samo je jedna zemlja – žena
I samo je jedna zemlja – sudbina

I pesnikova i ratnikova

O toj jedinoj

Miroslav Antić je najumeo da kaže

Najumniju reč


Sve što on dušom dotakne

I sve što njegovu dušu takne
U poeziju se pretvara

3.12.07

Premnogo staklenog umora...

Čovek sam, i slabost mi je da budem zaljubljen u svoje delo. A ipak sam joj kamenom smrskao glavu. Mojoj jedinoj ptici. Sigurno neponovljivoj, pa zato i najdragocenijoj koju sam ikada imao. Nebo se oko nje raspalo kao bolestan kristal. Otkačila se poput tega i razbila o zemlju. Ne mogu da objasnim zašto sam pomislio da su joj oči besmrtne. Drhtale su u pesku kao dva šarena klikera. Nije u njima bilo ni čudjenja, ni bola, samo premnogo umora. Šarenog staklenog umora.