31.1.07

Miris trave...







Ne doticati oblik šljunka,
nego oblik svojih prstiju u sadržini kamena.

Ne udisati miris trave,
nego miris svojih nozdrva u sadržini bilja.

Ne osluškivati zvuk vetra,
nego zvonjavu svoga uha u sadržini vazduha.

Ne sagledavati sjaj mesečine,
nego blistavost svoga oka u sadržini svetlosti.

Ne kusati ukus kiše,
nego ukus svog daha u sadržini vodenog.

25.1.07

Nečija kosa na obrazu...







Juče sam zobao pesak. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan obala ili pustinja.

Danas sam jeo zemlju. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan sami u nebu: planeta.

Sutra ću jesti breze. Pa probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan šuma prepuna sunca i mirisa. I senki poneke ptice koja se uplašila.

Prekosutra ću gutati oblake. Probajmo, bićemo ceo dan nečija kosa na obrazu i ličićemo na vazduh.

(Jurmala-Riga, 1978. Baltik. Bele noći)

17.1.07

Oprosti...












(Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali...)

Oprosti,
Mi smo se divno poznavali.
***

Oprosti što ne umem ništa belje da ti kažem
Sad kad se voli.
***
Oprosti mi što te gazim poljupcima
I psovkama milovanja budim iz sna.

(Inače, ako misliš da se ova stanica zove sreća,
Izvini,
Ne zove se sreća...)

14.1.07

Jedno je sloboda...












Jedno je sloboda sagledavanja života,

a drugo sloboda življenja tim životom.
Jedno je sloboda puštanja nekog u visine,
a drugo sloboda hvatanja za vazduh, da se ne padne.
Jedno je sloboda pravljenja krilatosti,
a drugo sloboda letenja samo u pravcu tuđeg sna.

13.1.07

Da se ne ponašam kao...











Da se ne ponašam
kao potok
koji ima užasan strah od potopa.
Da se ne
ponašam kao busen
koji ima užasan strah da će ga zakopati u zemlju.
Da se ne
ponašam kao plamičak sveće
koji ima užasan strah od požara.

11.1.07

Njihov način letenja...









Ko u ramenima oseća zemljinu težu,

kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
znali za veštinu lebdenja:
onoj potpuno drukčijoj vrsti načih predaka,
ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja,
usnama zlatnim kao večnost.
To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlečivo mučenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu što ne sabira
i ne odašilje utiske,
nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.
***
Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke
obrasle vetrom i svetlošću.
Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju
na njihov način letenja.
Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi
mogućnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslušne -
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti.
U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone,
ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.

7.1.07

Kad se iskreno stidim...










Kad se iskreno stidim, stidim se samo pred sobom.
(
Dečani, 1984.)

5.1.07

Mudrost (od koje rastu krila)










Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost...
i ljubav...
i plave slojeve nade...

3.1.07

Pobacaj naše stare slike...

Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas. (Moskva, hotel «Peking», 1972.)

2.1.07

Novogodišnje želje dragom antićevskom blogu...

...više objava, čarobnijih, poetičnijih, mikoLIČNIJIH
...više posetilaca (iako mu obučenom u Mikinu poeziju nikada nije dosadno, ipak... blog poželi interakciju sa još ponekim parom očiju)
...novi aktivni članovi bloga-mikoljupci (WELCOME & WANTED...)