24.6.08

In Memoriam (1932–1986)

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.








Postoji jedan neverovatan gad
koji se zove
Miroslav Antić.
Ždere moj hleb.
Pravi moju decu.
Nosi moja
odela.
Sa mojom ženom redovno leže u krevet
svake noći,

jer zna da sam ja tog trenutka
daleko negde,
u Lenjingradu.
I taj Antić
koji me je upropastio i kao
pisca
i kao čoveka,

dakle, taj Antić,
koji će jednog dana vrlo strpljivo
leći u moju
sopstvenu grobnicu,
pita me jednog jutra:
šta vam je,
bogamu,

čoveče, izgledate mi nekako bolesni?
A šta se,
izvinite za izraz,
baš njega tiče
kako mi je
i dokle ja to mogu.
O meni se najdivnije brinu
oni koji me
ostavljaju na miru.
A on,
pere ruke mojom rakijom,
ima ključ od
mog ateljea,
petlja sa mojim plavušama.
Ljudi,
taj me tera da čitam knjige,

ogovara me
u rođenoj kući,
svašta
laže,
mojoj deci,
zamislite svinjariju,
mojoj deci kupuje sladoled
i podmićuje ih.

Bio sam mornar.
Bežao sam.
Ili odem,
na primer,

u Pariz.

Pokrijem se ćebetom preko glave.
Pustim brkove.

A on me i tu pronađe,
u nekoj bednoj Ulici Žolive,

u nekom bednom hotelu,
i vrati kući,
i rasplače me.

Mati moja Melanija,
koja ne zna da je rodila mene,
a ne njega,
više ga voli,
više mu veruje,
i on to još kako
koristi.
A on je ta upeglana stoka
kojoj ja pišem biografiju.
On je ta uvažena životinja
kojoj ja dižem spomenik,
ovako popljuvan i sam
i do krajnosti zgađen

što moram da mu javno pozajmim oči,
i dušu
,
i ono malo para
koje sam jedva pozajmio.

Kad sam ja,
na primer,
skočio sa Petrovaradinske
tvrđave,
on je uskakao u đačke čitanke.
Kad me je doktor Savić lečio
od alkohola,
on se pravio kao da ima neke veze
sa filmom.
Gde god se pojavim,
gurao me je da ga ne obrukam
.
Mešao se u moje snove.
Primao je moje nagrade.
Cerekao se na prijemima.
Jedan licemer.
Jedan stvarni licemer.
Jedan - provincijalac.
Jedan što je trpeo sve ono
što ja nikada nisam mogao da istrpim.
I koji sada tako divno žuri
da crkne što pre umesto mene,
da bi umesto mene,
đubre jedno,
da bi umesto mene
što pre jedini živeo.

18.6.08

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio...










Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.

10.6.08

Suze...












Suze se bruse strpljenjem.


(Kotor, 1973.)

3.6.08

Razneženi džambas...

Zdravica Dobrice Erića Miroslavu Antiću

Razneženi džambas s prazničnom buklijom srca kojom se pričešćuje i blagosilja svet oko sebe i s tajnom violinom duše koja u dugim samotničkim noćima cvili po zadimljenim birtijama žudnje i razvejava iskonske zvuke širom čas blatnjave a čas pšenicom pozlaćene beskrajne ravnice zavičaja – pesnik Miroslav Antić, ta živa i bogomdana zublja smolom tuge natopljena, plamti na ovoj nezahvalnoj ali plemenitoj sredokraći između starog i novog, između bivšeg i budućeg, kao dud međaš raskrečen između dva čaira, podjednako snažnih žila sa obe strane međe, tako da ni sam više ne zna na koju stranu da prekorači i kojim vetrovima da se okrene, plodan i tvrd kao i sama stara zemlja u koju se ukorenio i savitljiv opet kao i bagrem kraj puta kojim odlazi i vraća se i ono novo i zagonetno nebo iznad i ispod njega koje ga svojim neprotumačenim znacima mami i čupa iz berićetne zavičajne crnice, tako snažno da strepim da neće odoleti.

Junski intermezzo