28.4.07

Kao bašta...od aprila do septembra












Ne razumem se ja
u ovo kamenje što miruje,
i to mi je sva krivica.
Možda sam samo zbog ljuljaški
imao obraza da ostanem
ovom svetu u gostima.

Šta inače da radim,
ovako divno pogrešan
sa ovih milijardu ptica
u mojoj krvi i kostima.

Možda postoji molitva
koja sve rešava
i sve prašta?

Možda i u kockama
uzidanim u drumove
zivi nekakav nemir,
neprestan
i dug?

Ali šta ćemo,
kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta,

od aprila do septembra,
pa od septembra do aprila,

i onda ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.

27.4.07

Svemu će probati da te iz knjiga nauče












Svemu će probati da te iz knjiga nauče. Možeš
naučiti da izgovaraš laž kao istinu. Da
izražavaš kako to dolikuje, ili da imitiraš
žalost i sreću.
Da budeš privržen, ili na izgled privržen. Da
budeš hrabar, ili na izgled hrabar. Da budeš
iskreno ili pritvorno zadovoljan malim.

Da sebe ceniš toliko koliko se žrtvuješ. Da imaš
sažaljenja, ili da nemaš milosti.
Naučiće te da budes čak i pomalo darovit, tek
da bi kunjajući proživeo svoj vek.

Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim
četiri stvari. Osim vrline nadanja,
veštine ve
rovanja, vizionarstva budućnosti
i umetnosti
strpljenja.

Nije da se hvalim... :)

26.4.07

Parafraza XVI












Ćuti mi, ćuti mi, ćuti mi.
Samo pre smrti ne sluti mi.

Ćutaću, ćutaću, ćutaću.
Na sveću ličim. Gutaću.

I srce prepoluti mi.
Od voska prsti žuti mi.

Sebe zapaliću ti.
Al ćuti, molim te, ćuti.

25.4.07

Kant je baš tako mislio

Valjda se treba ponašati onako kako je nameravao to Kant da kaže: Gledaj na život kao na dečju igru, u kojoj ništa nije ozbiljno, sem poštenja.

Možda sam ja to izvrnuo ili sam sasvim izmenio, ali jedno sam siguran: Kant je baš tako mislio.

24.4.07

Ušunjam se u tvoj jastuk...












Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slušam,
slušam šta sanjaš.

(…)

Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš:
čuo sam,
čuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.

(…)

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
ošamućeni od bajke koja se zove detinjstvo.

Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali sam ćeš se setiti.

21.4.07

Kad mašem nekom oblaku...










Ne smatram da sam uvrnut
kad ulicom razgovaram
sa kućama i drvećem
kao sa živim bićima.

Kad namigujem travi.
Kad mašem nekom oblaku.

Kao što ne smatram grešnim
što sam duboko uveren
da su sve istine lažne
osim detinjih laži.

19.4.07

Vozovi

Mika: U vozovima sam proživeo dobar deo života. Rani novosadski vozovi za Beograd, vozovi Francuske, vozovi sa regrutima koji ih neispavane odvode u nepoznato, vozovi do Sombora ili Subotice... I jedan voz iz kog smo, vraćajući se iz Osijeka, pre nekih trideset godina, naglo iz sna probuđeni, skakali u visoki sneg. Bila je Gajdobra! A Gajdobru i stajalište Orlovat pamte valjda svi đaci Vojvodine! Vozovi nisu samo romantika mog života. Kupe je bio moj svet! Seti se: Onda je kupe pun nekih novih gospođa beskrajno belih kao sibirski predeo...
Imao sam svoje lične vozove, kao što sam imao svoje lične ljubavi. Od braka do konjaka samo pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma. A te korake sam, često, činio baš u vozovima ovog života. I sad čujem kako tutnje točkovi mojih vozova. Gde sam to stigao? Ne znam. Putuje jesen. Putuje luda i krivudava. Putuje niz predgrađa...

Na fotografiji: Mika Antić i Pero Zubac + dečica u vozu

17.4.07

Promašaj ili čarolija









Isto delo, gledano iz raznih pobuda,
može da bude promašaj ili da bude čarolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
može da bude tu negde, ili da bude čak onamo.

Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekoga opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost.
Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje.

15.4.07

Predvečerje









U uglu trepavica ovog prastarog neba
postoji jedan zagonetni osmeh u predvečerje.

On me uverava, dok nosim teret svojih radoznalosti,
da ovo čime se bavim, makar izgledalo i besmisleno,

može da bude jedan od boljih načina
da se usnama dotakne svoj pravi mir u večnosti.

14.4.07

Dečaštva ne kopne...









Imam petnaest godina i ovo, što sam dečak,
to je sve čemu pripadam. To je sva moja
večnost.
Jer dečaštva ne kopne. Neću se ja izmeniti
ni kroz hiljadu godina. Onaj ko ne veruje,
neka slobodno navrati.

Videće da sam ostao, iako mnogi narodi, koji
su danas moćni, i mnoge istorije koje su
danas najglasnije,
iako mnoge časti, koje su danas najzlatnije,
neće više postojati.

Ko ne veruje, nek sačeka.

13.4.07

Komadić sebe









A sigurno je važno
i od svega najpreče
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš pseći,
i bude najcrnje veče,
umeti svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je i ovo,
važnije od najprečeg:
kad se toliko lepote
u sebi čuva,
i ima,
umeti da niko ne zna
bar komadić tog nečeg
spakovati u pismo
i razaslati svima.

Tako će vek tvoj biti
manje plesniv i zao.
Sa manje briga,
samoće,
plača,
straha
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao,
ličiće svet na tebe
više nego na druge.

11.4.07

Oni drugi












Postoje ljudi koji žive pravolinijski. Stepenicu po stepenicu, pouzdano i sigurno, penju se do nekakve svoje prave mogućnosti. Postoje i oni drugi. Čas odlete u nebo. Čas ih polupane dižeš sa zemlje i lepiš.

5.4.07

Do okovratnika...








Ovo je pesma jedne košulje zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu štipaljku, i glasi:
Držiš me na ovoj ljuljašci da ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu. Zahvaljujući tebi moći ću malo da se našalim sa stokom i živinom u ovom dvorištu.
Nadimaću se. Raskopčaću svu dugmad na svom platnenom telu. Celo prepodne biću zastava koja rukavima šamara vetar i miriše na sapunicu i nebo.
Drži me čvrsto, ali nemoj da mi zavidiš. Mene popodne peglaju.
(
Novi Sad, 1954., zora, Beogradski kej)

4.4.07

Bile su kiše, prošle su kiše...









Sunce se, eno,
kao vreteno
nad gradom vrti
i glavom klima.
Sve je u meni
danas šareno.
I u tebi je
možda šareno.
U nama svima šarenog ima.
Bila je zima.
Prošla je zima.
Tu negde, blizu
al ne znam gde je,
vetar se topli
vrti i smeje,
čupka nam kosu
i krošnje njiše.
Bile su kiše.
Prošle su kiše.
Sad sunce, eno,
kao vreteno
ispreda gradom
nešto šareno
i - miriše.

3.4.07

Istinski umni












Možda su istinski umni tek oni koji istrajno
i pažljivo napuštaju naviku objašnjavanja stvari?

Oni govore malo, jer nema nevažnih reči;
u svakoj treperi žiška starostavne mudrosti.

Oni govore kratko, uzdržano i oprezno,
i retko veruju drugima, a sebi ni na samrti.

2.4.07

Silom se ne može biti ni krilat ni darovit










Primite (...) s rezervom dokaze jednog nosoroga
da je lebdenje lakše ili teže izvodljiv posao,
makar on posvetio takvoj dirljivoj nauci
čitav svoj preozbiljni i uvaženi život.

Postoji nešto što se ne da naučiti.
Ko može govoriti lišću kako se menjaju boje?
Ko vatri da bude vrela, i izvoru da bude pitak?
Gde se to zvezda školuje da sija?
Koji nas je to učitelj uputio u disanje?

Silom se ne može biti ni krilat ni darovit.