31.8.06

Bosonoga pesma









1.
Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno.
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:
ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.
2.
Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
što se klati niz dan.
Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.
Iziđi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.
Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.
Budi uz mene kad odem.

Uvod posle uvodne pesme i uvodnog teksta

Ovaj weBLOG posvećen je pesniku Miroslavu Antiću, a namenjen svima onima koji se stapaju sa njegovim stihovima ili ih zrače, a da to možda i ne znaju... Uključivaće, svakako, Mikinu poeziju i reči, refleksije, njegove, moje, tvoje...

30.8.06

To ja još uvek šašav letim, i živim

Hiljadu devetsto trideset i druge, četrnaestog dana prvog prolećnog meseca u godini, na severu Banata, u selu Mokrin, rođen je jedan od naših najšarenijih i najveličanstvenijih savremenih umetnika-romantika-boema – Miroslav Antić.

Osnovnu školu i gimnaziju Mika je pohađao u Kinkindi i Pančevu, a nikada završene studije ruskog i češkog jezika i književnosti - u Beogradu. Najviše je učio od života i kontakata sa ljudima, a najmanje iz knjiga. Svoje stvaralaštvo doživljavao je kao iskazivanje nemira inspirisanog životom, ljudima, razgovorima i događajima u okruženju.

Za pedeset i četiri ovozemaljske godine uspešno se bavio poezijom, novinarstvom, filmom, slikarstvom, a prema sopstvenim rečima, bio je i zidar, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, stolar, radio kompresorima, obrađivao drvo, glumio u lutkarskom pozorištu, vodio televizijske emisije, bio konferansije...

Ovaj svestrani umetnik proleća, snova, zvezda, krila, plaventila, o kome se previše ćuti, a čije su knjige još uvek nepročitane i nedočitane, veći deo svog života proveo je u Novom Sadu odakle je kretao na mnoga putovanja i stizao do bluza u njujorškim predgrađima, do peterburškog hotela u kom se ubio Jesenjin, do upoznavanja sa Preverom u Parizu, do peskovite letonske obale, do oduševljenosti Pradom u Madridu, do dece naših iseljenika u Cirihu, do Bagdada sa 1001 danom umesto 1001 noći, do Skandinavije, Australije, Portugalije, Mongolije...

Bio je otac šestoro dece i imao tri braka koje je, prema njegovim rečima, doživeo sa mnogo ljubavi pretvorivši ih delimično u poeziju.

Voleo je boks, džudo i fudbal, more, svoj čamac, plovidbu Dunavom, kafanu, oduševljavao se naukom, posebno nebom, kosmosom, zvezdama, rado se bavio baštom, spremanjem ribe ili pasulja, više puta se lečio od alkoholizma, bio je zaljubljenik u život, u druženje sa ljudima. Njegovi prijatelji bili su kako poznati slikari, vajari, glumci, pisci, novinari, kritičari, muzičari, univerzitetski profesori, tako i kasapini, zlatari, berberi, prodavci novina, čistači ulica...

Sam je govorio da ne priznaje vidljive biografije koje podsećaju na krštenicu, karakteristiku u vojnoj knjižici ili radni dosije, one biografije koje sadrže precizne bibliografske podatke sa naslovima i datumima. Ipak, u ime sećanja na ovog velikog i toplog stvaraoca-večitog dečaka zavirimo bar u poneku sliku i boju njegovog životnog kaleidoskopa.

«Bežati u svet poezije – to je moja naivnost»

Prva Antićeva pesma Majka objavljena je 1948. godine u časopisu Mladost, a prva knjiga pesama Ispričano za proleća odštampana 1950. godine. Nakon toga usledile su mnoge knjige Plavo nebo, Roždestvo tvoje, Nasmejani svet, Psovke nežnosti, Koncert za 1001 bubanj, Poslednja bajka, Plavi čuperak, Šašava knjiga, Garavi sokak, Živeli prekosutra, Krov sveta, Prva ljubav, Mit o ptici, Nebo u oku, Druga strana vetra, Svašta umem, Hodajući na rukama, Horoskop, Tako zamišljam nebo, Izdajstvo lirike, Savršenstvo vatre...

Antić je rado recitovao svoje stihove u školama, kafanama, bibliotekama, domovima kulture, fabrikama, kasarnama, bolnicama - šarmantno, temperamentno i vrelo, ponekad pomalo zamuckujući i ističući je da je stihove pisao krvlju, sa mukom, teško, spaljujući i bacajući mnogo, porađajući svoje pesme. Govorio je da su na njega uticali svi – Milovan Glišić, Lao Ce, Boš, Brojgel, Sveto pismo, Tolstoj, Fokner, njegova majka Melanija...

Čitalačkoj publici poznat je pre svega po zbirci pesama o godinama prvih ljubavi Plavi čuperak. Kako su ljubavne pesme za decu bile nešto sasvim novo i drugačije, ovo Mikino neposredno i toplo obraćanje onima koji nisu ni mali ni veliki, kao i posredno obraćanje njihovim mamama i tatama, nailazilo je u početku na nerazumevanje i negativne recenzije kritičara dečje poezije, tako da je godinu i po čekalo na objavljivanje. Plavi čuperak je po izdavanju doživeo veliki uspeh i postao kultna knjiga za mlade

Osim poezije za decu i mlade, Mika nam je podario i predivnu refleksivnu i ljubavnu poeziju za odrasle u Koncertu za 1001 bubanj, Savršenstvu vatre, Mitu o ptici... Ti stihovi, više desetina godina nakon što su napisani, još uvek strpljivo čekaju da budu na pravi način pročitani i vrednovani, kako od strane čitalaca, tako i od strane kritike.

Uz poeziju pisao je i prozu (romani Stepenice straha, Sveti vetar) i dramske tekstove (Parastost u belom, Ženidba na oglas, Povečerje, Otužni marš, Rt Dobre Nade). Neke svoje drame sam je postavio na pozorišnu scenu, neke su zaživeli u obliku radio-drama, a Otužni marš i Parastos u belom doživeli su i internacionalno izvođenje u Parizu, odnosno u Montrealu.

Dela su mu prevođena na ruski, makedonski, engleski, albanski, turski, mađarski, slovački, češki, francuski, rumunski, poljski, slovenački... U Njujorku krajem sedamdesetih u okviru antologije poezije i proze iz celog sveta Novi smerovi objavljeni su i njegovi stihovi.

Prepevavao je pesme sa mađarskog i slovačkog pesnika Ferenca Fehera, Palja Bohuša, Mihaila Babinke, Jana Labata, Vjere Benkove... Bio je član Udruženja književnika Srbije. Više puta je bio nagrađivan - prvi je dobitnik Zmajevog štapa u okviru Zmajevih dečjih igara, primio je dve Nevenove nagrade, jednu za životno delo za poeziju za decu, Goranovu nagradu...

«Bežati u svet novinarstva – to je moja potreba da živim»

Novinarstvom - koje je smatrao svojim poštenim i časnim poslom, a koje ga je oduševljavalo jer mu je pružalo priliku da se upoznaje sa umnim ljudima, kao i da mnogo putuje - Mika je počeo da se bavi kao dvadesetdvogodišnjak u nedeljnom listu Pančevac. Nakon svega godinu dana prešao je u novosadski Dnevnik u okviru kog je delovao kao jedan od najzapaženijih novinara-autora, bio je izuzetan reporter, a njegove rubrike Obično petkom, Žurnal Miroslava Antića, Galerija savremenika čitale su se sa interesovanjem. Kao obožavac džeza, ozbiljne i ruske muzike pokrenuo je i uređivao reviju za džez i zabavnu muziku Ritam. Takođe je uređivao dečji informativni list Pioniri i Zmajev Neven. 1986. godine dobio je novinarsku nagradu za životno delo.

«Bežati u svet filma – to je moja surovost»

Na film je, uostalom kao i na slikarstvo, novinarstvo, pozorište, gledao kao na svojevrstan vid svoje poezije, filmove nije potpisivao kao režiser - na svim njegovim filmovima stoji: Ovaj film je napravio pesnik Miroslav Antić.

Snimio je više kratkometražnih, uglavnom dokumentarnih filmova. Neki od njih su Trojica iz starog Sombora o slikaru Milanu Konjoviću, kompozitoru Petru Konjoviću i piscu Veljku Petroviću, Vals za gospođicu Amaliju o manastirima Krušedol, Bođane i Hopovo u terezijanska vremena, Spomenik, Hajde da rastemo, Potpis, Zemlja, Druga obala, Fruška gora, Vreme dobra i vreme zla...

Prema pesmi Dušana Radovića režiro je animirani film Strašan lav.

Tema njegovog prvog dugometražnog igranog film Sveti pesak bila je infrombiro i zbivanja 1948. godine, dok je za drugi film Doručak sa đavolom koji priča o Vojvođanima u vremenima posleratnog otkupa i velikih poplava, a u kom su glumačku ekipu činili Mira Stupica, Pavle Vujsić, Bata Živojinović, Fabijan Šovagović, dobio Zlatnu arenu za scenario na pulskom festivalu.

«Bežati u svet slikarstva – to je moje lukavstvo»

Mikin slikarski moto bio je slikati dahom, a ne bojom, prolaziti kroz platno kao što se prolazi kroz svetlost, slikati beskraj u prostoru, slikati da bi bio čovek, ne da bi bio slikar. Sa strašću je tušem crtao krokije, aktove, portrete. Umazan slikarskim bojama do vrata stvarao je akvarele, retko ulja. Opčinjen svetlošću često je slikao suncokrete. Učestvovao je na tridesetak izložbi, od kojih su polovinu predstavljale samostalne izložbe.

Miroslav Antić je umro u šestoj deceniji života od neizlečive bolesti. Njegova poslednja volja ispisana na parčetu papira glasila je: Kada me iznose, neka pročitaju «Besmrtnu pesmu». A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsviraju «Pira manđe korkoro». Niko ne sme da mi drži govor! Tako je i bilo... Na Novom novosadskom groblju, 26. juna 1986. godine.

A mi koji smo u vreme prvih ljubavi odrastali uz Mikine pesme, a sada uz iste odrastamo do deteta, delimo njegovu veru u besmrtnost, pa noću - izlažući se čuđenju velikih i ozbiljnih ljudi - nasmešeno namigujemo najtreperavijoj, najavgustovskijoj, antićevskoj zvezdi na nebu dok u srcu zvone stihovi: Uprkos danima sivim/kad vidiš neku kometu/da nebo zarumeni,/upamti: to ja još uvekašav letim, i živim. (Biljana Ličinić)
Izvor:
Antić, njim samim, Radovan Popović

Bilo jednom, a možda i nije bilo...

U celom svetu kad pišu bajke - bio jednom
bilo jednom, uveravaju te da je to istina.
Jedino u Zakavkazju počinju bajku:
Bilo jednom, a možda i nije bilo.
Ti veruj ako hoćeš, a možda i ne moraš.

Kad je reč o meni - stvar treba završiti zakavkaski

Bio jednom, a možda i nije bio...

(Miroslav Antić)