28.6.07

Ovo što kuca u meni nije srce...

...danas kad uzalud tražim svoje srce, ja vidim da ga nemam, jer odavno sam ga podelio nekakvim morima, rekama, okeanima i barama, ko zna kakvim kitovima, crvenperkama, ajkulama i somovima. Ovo ovde što kuca u meni nije srce, nego reka, jedna žilava reka što teče protiv svih i nikom ne dozvoljava da me pomakne.

27.6.07

Unutrašnjost okrenuta ka spolja...

Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja.
Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti.
(Mostar, 1974.)

23.6.07

Besmrtna pesma










1.
Ako ti jave: umro sam

a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi

odjednom ne
što posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao

o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu

u tebi detinjstvo kopni.

Brige...
Zar ima briga?

Tuge...

Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte

u mladost hrabro se popni.

Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!

Sasvim živi!

Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani

u ogledalu nekom

dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu

vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.

Godine postanu sivlje.

Odjedno
m svet, dok hodaš
sve više ti je uzan

i osmeh sve tiši

i tiši

i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.

Za pola veka samo

stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.

Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.

Večno sam i
šao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja

i zašij naprsla mesta

iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,

već kao stalni doček

i stalni početak buđenja.













2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.







3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.







4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Dvadeset i jednu godinu posle

24. jun 1986.

U popodnvenim vestima govore o tome da ja Antiću danas uručena nagrada Jovan Popović za životno delo.
Večeras, međutim, negde pre pola osam, javila Boba Latinović, kratko: „Mika je umro. Dođite!“
Na onom dugom, niskom stolu, za kojim je sedeo, ležao je podvezane brade, vezanih ruku, no nekako veoma prirodan, kao zaspao. Imao sam utisak da će se sad prenuti, progovoriti i ispraviti neki akcenat u stihu koji sam tek bio izgovorio.
Na postamentu za Soldatićevu skulpturu video sam još onu novu kožnu kravatu koju je i jutros bio vezao. Za Jovana Popovića.
Vest o smrti se raščula. Neko je uključio televizor, i na ekranu, u slaboj montaži, između sjajnih Latinovićevih kadrova iz filma o Antiću, neki ljudi, kao naišli odozdo, ali ne sa neba, ne sa neke druge planete, nešto su nesuvislo govorili, sedeo sam podalje, nisam baš sve razaznavao, ali dva lika sam uočio dobro. Prvi je nešto govorio iznad glava, drugi je bio sed, samozadovoljno se smešio, dobio je, eto, šansu. Neko je, srećom pogasio televizor.
Već uveliko iza ponoći otvoreno je pismo, adresovano Dudi, iz komšiluka, koje je apsolutno potvrdilo njegovu želju da izmakne malenim zamkama banalnih govora i oveštalih posmrtnih slova:
Dudo,
kad me iznose, neka pročitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira „Piro manđa korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor.
M. Antić

13.6.07

Balada o nama

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima moga sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom po podne. Nikada se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.

I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.










Ballada o nas

Jeśli odejdziesz, szeroka szara stopa miejskiego nieba przygniecie moją zwichrzoną głowę i stratuje na bruku, rozbiję czoło o latarnię, wyszlocham i wyjęczę płuca, zerwę koszulę i skórę z piersi paznokciami, czarnymi jak liście butwiejące na krawędziach,

bo wszystko mi ciebie przypomina, na rogach ulic będą sprzedawać smak twojej krwi wraz z jeżynami,

ciepło twojego łóżka wypiorą pielęgniarki w szpitalu, zdezynfekują sens twojego uśmiechu na szklance, z której piłaś lekarstwa, wytrą szmatami słowa, które mi powiedziałaś przez szkło okienne, i wszystko powróci do trywialności,

jeśli odejdziesz, zabierzesz mnie ze sobą, a siebie zostawisz w kształcie mojego ubrania, któremu będą współczuć i które nie będzie poznawać znajomych.

Wszystkie domy poczernię smołą i bić się będę z ludźmi o płacz na dźwięk twojego imienia,
bo kłamstwem są bajki o spotkaniach po odejściu, kłamstwem wszystkie wspomnienia i odwiedzanie rodziny, w niedzielę po południu, kłamstwem wszystkie pomniki, bo nigdy już więcej nie spotkamy się,

zostanę sam pod świdrem lampy na suficie, która mi się wwierci w potylicę, i wszystko umrze,

a każdej wiosny dachy długo płakać będą łzami topniejącego śniegu.

(Preveo na poljski: Julian Przyboś)

12.6.07

Večni i privremeni












Večan je samo onaj ko nema pojma šta je kalendar, sat i istorija. Privremeni su izmislili vreme.

(Pred Puškinovim spomenikom, Moskva, 1974.)

9.6.07

Platiti izlaz









Hteli ste silom da me naterate

na vaš preživeli način kretanja.

Način kretanja tvrdih i sporih stvari.

Grlili ste me,

a ipak niste znali gde sam.

U tom očajničkom neznanju,
tražili ste da odredite svoje mesto u meni.


Jedno je: platiti ulaznicu,

a drugo: platiti izlaz.


Ko uđe, a ne ume da iziđe,

nije trebalo ni da se bavi kretanjem.

8.6.07

Moje sutra je pradavno započelo










Moji su preci dojahali ovamo sa Avarima i Hunima.
I pripremali put.

Ja sam te ritmove igrao već jednom u budućnosti.

Pakleni ritam vetrova.
Pakleni ritam pokolja.
Pakleni ritam puzanja.
Pakleni ritam stojanja.

Ja imam pravo da objašnjavam pokret.

Jer moje sutra je davno,
pradavno započelo.