20.12.09

Kao lopata vrelog snega...









Mesec je tupom krivom kamom
zaklao jedno veče žuto.
Oprosti, bio sam skitnica samo,

pa sam u tvoje oči zaluto.

I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.

Oprosti, uvek moram da odem...

5.12.09

Vikend citati










Mnoge se prave stvari ne postižu umećem,

nego se prave u mukama
od svoje nesigurnosti.

***

Ne sanjamo svi jednako
i to nikom ne smeta.
A zašto svima smetamo
kad smo drugačije budni?

21.11.09

Novembarski intermezzo

Napad je početak poraza...









O, izlapelo i kratkovido more,

osmehnula se planina,
ja se od postanka krećem.

Ali da bi se razumeli moji putevi,
potrebno je imati bar neki širi oslonac
i čvrstinu.

Ja se grohotom smejem tvojoj odbrani,
jer odbranom se ne možeš proveriti.
Napad je proveravanje sebe,
svoje snage
i slabosti,
svoje sigurnosti i kolebanja.

***

Ako već i tu čuješ moju misao,
reče u sebi more,
zar nisi upamtila,
lepa planino,
koliko puta smo kazali dok smo učili:

Napad je početak poraza.
Zalet je urlik za milošću.
Praotac borbe je panika.

5.9.09

Sasvim mala subota...












Sasvim mala, mala zabludela subota
Sa žiponom od taftanog praskozorja
I brošem uličnog fenjera od prekoputa.

***

Svi se polako prodaju u bescenje,
A nebo su,
Verovatno,
Izmislili tek onako uzgred
Nekakvi pitomi i licemerni besposličari.

***

Odnesi me bolje nekud,
Daleko,
Gde je jesen već zalutala neprimetno i meko
Do članaka u prozeble barice.

5.6.09

Gde je sve tvoje...










Zar te ne uplaši pomisao
s kim luta tvoja svest kad zaspiš?

S kim se izležava tvoj san
sad, dok si budan?

Gde je sve ono što si zaboravio da si bio?
Gde je sve ono što si sad, a ne znaš da to jesi?

Gde je sve tvoje
Svaki put kad ga tražiš?

***
Frightening: Who roams my conscious self when I sleep?
Who lies around with my sleep now that I wake?

Where is all I forgot I had been?
Where is all I am now, without knowing?

Where is all that`s mine, each time I don`t know?

(translated by Aleksandar Nejgebauer)

2.5.09

Svakodnevne, sasvim obične stvari...












Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.

"Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

23.4.09

Sve u tvoje vreme...












Sva nova deca
polako postaju stara deca.

Pa probaj ako možeš
da nikad ne budeš mi.
Pokušaj da ne ostariš.

Čovek je dvaput nevin:
u detinjstvu i smrti.

Ako sad nisi ti,
nikad to nećeš ni biti.

Ne sve u svoje vreme,
već sve u tvoje vreme.

12.4.09

Znaš kako je kad si Rom: ko te pita jesi l' ti, il' si onaj drugi...












Kad sam rođen, svi mi kažu,
ja sam bio jedna lepa beba.
Lepa kao reklama za sapun.

Samo su me zamenili
u porodilištu
za nekakvo gadno dete,
nosato i buljavo.

- A šta možeš,
takav ti je život.

Oni misle:
lako ćemo sa Ciganima.
Od tolike silne dece
niko neće primetiti
da je jedno dete zamenjeno.

A tako je baš i bilo.
- teško meni.

Tek kad sam pošao u školu
video sam da to nisam ja,
jer mi oči bile ovolike
i nos ovoliki!

- A šta se može
takav ti je život.

Znaš kako je kad si Rom:
ko te pita jesi l' ti,
il' si onaj drugi.

A možda je baš ovako
i bolje.
Možda mi je mnogo lepo
tamo gde sam zamenjen.

Možda imam tri kaputa
i duboke cipele.

Možda živim u velikoj kući.
Možda imam na prozoru zavese.

Možda imam durbin oko vrata,
pa ja uzmem durbin
i ceo dan tako gledam
kroz njega.
I ceo dan vidim da sam srećan
kao niko moj.

- A šta možeš,
takav ti je život.
Onakav.

31.3.09

Čudesna tačka naših govora i razgovora...

Antić je (...) tajanstvena, čudesna tačka naših govora i razgovora, naših rečenica.

(Iz predgovora Draška Ređepa za novu knjigu sa poezijom Miroslava Antića u izdanju novosadskog Prometeja – „Antologija Antić
.)



Sa Miroslavom Antićem...

Da nije neko gledao/snimio ovu emisiju? Ja propustila... :(

30.3.09

Pesnici zemlje...












Mudri narodi nikad ne kažu: cveta cveće.
U mudrim narodima vrtlar i biljka cvetaju zajedno,
isto lepi i ružni,
isto srećni i nesrećni
i strašno zajedno sami.
Dobri vrtlari ne traže od biljaka lepotu,
već njenu hranljivost.
Oni se smeju hranljivosti jednog karanfila,
ali se klanjaju hranljivosti krompira.
Oni su pesnici zemlje,
a ne opsenari.
Ponesi cvet u reveru,
najlepši cvet koji odgajiš,
cvet pasulja i trešnje,
kaktusa ili lubenice,
- gde je tom cvetu koren,
koštica,
semenka,
ili plod?
Sve si to uništio zbog jednog trenutka lepote.
Zar ćeš mirisom rađati novo bilje?
Repa pobeđuje belu radu.
Kupus i kelj pobeđuju orhideju.
Zato se kaže:
prvi je razlog borbe
u potrebi za poezijom korisnog.

14.3.09

Rođendansko podsećanje na pesnika koji je "vršnjački brinuo" o nama....

Ove pesme sam zapisivao da lakše dišete. Da znate da imate negde u svetu jednog istinskog prijatelja, koji o vama brine (...) vršnjački. Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom od vas. One nisu o ovim rečima koje ste pročitali nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otvore vrata iza kojih neka poezija, već doživljenja, već završena, već mnogo puta oplakana ili otpevana, čeka zatvorena da je neko oslobodi. Knjiga je oslobođena pesma, ona što ko zna od kada, postoji u svakome od nas. I još jedno važno: nemojte me shvatiti preozbiljno. Nisam ja sakupio svu pamet ovog sveta. Samo sam počeo da govorim nešto što treba i dalje govoriti, lepše od mene, šarenije od mene i drukčije od mene, a sličnije vama. Jednom, kad zađete u malo dublje u kalendare, pa se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva, kao što slikar gleda u platno koje treba da savlada i oživi, sigurno ćete pronaći u sebi bolju pesmu o ljubavi.

17.2.09

Ruke nam jačaju, ali ne rastu...









Ovu pesmu greškom sam postavila kao Mikinu pronašavši je kao takvu na nekoj drugoj Internet stranici. Srećom, neki posetioci bloga informisali su me da je autor pesme Nikola Vranjković, a da se pesma nalazi u zbirci „Zaovdeilizaponeti
(http://www.block-out.com/doc/rec_zaovde_bars.htm). Izvinjenje zbog greške, a stihovi svakako zaslužuju da se zadrže na blogu...

Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći
i umoran sam od traženja rešenja,
koje je uvek na dohvatu našhih kratkih ruku.
I prolazi vreme, ruke nam jačaju,
ali ne rastu.

A da zakoračiš?
Ne, ne smeš prva,
a ja ne mogu biti ispred tebe.
Da krenemo skupa?
Ko bi se toga setio?

Ne kradi mi međuvreme,
ako već ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se,
ali kad-tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.

Ne kradi mi međuvreme.
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije između nas.
Ono je između mene i mene.

Ne kradi mi međuvreme,
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene,
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene.

26.1.09

A u stvari se samo ogledaju...








Možda i ne znaš:
svi na svet dođu
sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju prođu
na drugu stranu ogledala.

I životu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
A u stvari se samo ogledaju
u svojoj večnosti,
u čudu nekom
blistavom,
ogromnom
i dalekom.

I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.