5.4.07

Do okovratnika...








Ovo je pesma jedne košulje zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu štipaljku, i glasi:
Držiš me na ovoj ljuljašci da ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu. Zahvaljujući tebi moći ću malo da se našalim sa stokom i živinom u ovom dvorištu.
Nadimaću se. Raskopčaću svu dugmad na svom platnenom telu. Celo prepodne biću zastava koja rukavima šamara vetar i miriše na sapunicu i nebo.
Drži me čvrsto, ali nemoj da mi zavidiš. Mene popodne peglaju.
(
Novi Sad, 1954., zora, Beogradski kej)

3 comments:

Anonymous said...

hej!nedjelja i uskrs. u zagrebu ko i novom sadu. baš fino kad se stvari same slože.ma ne, nije bitan datum bitnija je moja procvala trešnja i sunčano popodne, čaša vina i stihovi neki nekada negdje...tek toliko da se nađe... da i duša bude sita...

Bilja said...

hej, zakasneli aprilski pozdrav zagrebu uz pomalo sunca kroz oblake i jaču kafu sa malo šećera :)

Anonymous said...

STIPALJKA JE ARTISTA NA ZICI...bas kao i ptice sto sljecu na zice...