6.11.08

Ljubičasto-sivi zagrljaj...









Dan, isuviše pognut, zalazio je za brda
natovaren obiljem ljubičastog i sivog.
Kakvo neverovatno slepilo, razmišljao sam
posmatrajući odlazak boja.
Nešto mi je govorilo da sam uspeo
da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.
Ne znam kako drukčije da nazovem taj zagrljaj
što se prostire iz unutrašnjosti u svim pravcima.

8 comments:

jelenaartpoezija said...

Mislim da je svoj Anticevoj deci, koji su zasli dublje i dalje
od Plavog cuperka,
u njegovo stvarastvo,
zao kao i meni sto nije vise zastupljen u skolskim lektirama.
Nadam se da ce neka nova deca
lutajuci internetom naici na Mikine tragove.

Hvala ti Biljo.

Anonymous said...

Hvala i od mene.... :) I ja se nadam da će još dece baciti u ljubičasto-sivi zagrljaj... :)

Bilja said...

Hvala i vama, blogodrugari... Upravo to je, uz poneke "sebične" inspiracije, bio jedan od osnovnih razloga nastajanja bloga... :)

Anonymous said...

A iz koje ovo zbirke? :)

Bilja said...

Mit o ptici :)

Anonymous said...

Hvala... :)

Anonymous said...

kad razmislim, sve se svodi na miris prozorskog okna u vlakovima što su razvozili moje djetinjstvo.., na svjetla nekih stranih, dalekih gradova i maminu ruku što me grčevito veže za svoju orbitu, kao kakva sigurna planeta svoj mali, ovisan satelit...
naš je dom uvijek izgledao kao najzelenije mjesto na svijetu. naši povratci imali su moć uvečavanja zbilje, često mi se činilo da kukuruz nigdje nije narastao tako visoko...
ljeto je imalo najdulje korijenje u našem dvorištu... ostajalo je kod nas i kad bi druge vrtove zašarenila jesen... naš posljednji gost.
...odlazak boja...
pozdrav!

Bilja said...

baš lepa poetska slika iz detinjstva za ovo jutro... :) hvala...