Dan, isuviše pognut, zalazio je za brda natovaren obiljem ljubičastog i sivog.
Kakvo neverovatno slepilo, razmišljao sam posmatrajući odlazak boja.
Nešto mi je govorilo da sam uspeo da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.
Ne znam kako drukčije da nazovem taj zagrljaj što se prostire iz unutrašnjosti u svim pravcima.
8 comments:
Mislim da je svoj Anticevoj deci, koji su zasli dublje i dalje
od Plavog cuperka,
u njegovo stvarastvo,
zao kao i meni sto nije vise zastupljen u skolskim lektirama.
Nadam se da ce neka nova deca
lutajuci internetom naici na Mikine tragove.
Hvala ti Biljo.
Hvala i od mene.... :) I ja se nadam da će još dece baciti u ljubičasto-sivi zagrljaj... :)
Hvala i vama, blogodrugari... Upravo to je, uz poneke "sebične" inspiracije, bio jedan od osnovnih razloga nastajanja bloga... :)
A iz koje ovo zbirke? :)
Mit o ptici :)
Hvala... :)
kad razmislim, sve se svodi na miris prozorskog okna u vlakovima što su razvozili moje djetinjstvo.., na svjetla nekih stranih, dalekih gradova i maminu ruku što me grčevito veže za svoju orbitu, kao kakva sigurna planeta svoj mali, ovisan satelit...
naš je dom uvijek izgledao kao najzelenije mjesto na svijetu. naši povratci imali su moć uvečavanja zbilje, često mi se činilo da kukuruz nigdje nije narastao tako visoko...
ljeto je imalo najdulje korijenje u našem dvorištu... ostajalo je kod nas i kad bi druge vrtove zašarenila jesen... naš posljednji gost.
...odlazak boja...
pozdrav!
baš lepa poetska slika iz detinjstva za ovo jutro... :) hvala...
Post a Comment