29.2.08

Nežnost...












Nežnost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, biće romantičan. Nemoj da piješ iz moje čaše. Dobićeš potrebu da voliš ljude, ceo svet, čovečanstvo.

21.2.08

Ako ne postaneš čovek na čarobnoj stazi života...












Ništa ti ne razumeš, moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče koga je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja, pokrivao te i pazio.
Ti si za mene još uvek parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti i celu kuću potresa.

Ja sam te, namćoru lepi, naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti digao oči ka nebu sa prljavog poda
– a onda smo se,
odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem zaista ne razumeš
i kao da sve što umem – ti triput bolje umeš.

U redu, visočanstvo, ja sam te ljuljao... kupao...
ponosio se tobom...
nemušte reči sricao...
I dosta svoje mladosti zbog tebe sam polupao
pa kad je u svet trebalo – zbog tebe nisam se micao,
nego sam sivkasto čamio,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život vredeo i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš, sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od one sorte
što ne sme da zadrhti kad odapinje strele.
Možda je pomalo dockan, ali sve ću ti reći
i drugarski
i tužno
i grubo
i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao kad te drugi istuku.
Bio si moje najdraže i tu sam najteže pogrešio.
Četrnaest ti je godina i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam sve što ti odraslom fali?
– Tata, škripi u braku...
– Na poslu...
– Daj za džeparac...
A ja ti i dalje pomažem, jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili.
I stvarali smo čuda, a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek na ovoj tek započetoj
čarobnoj stazi života,
- moram ti razbiti njušku,
makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam – to za dečake nije.
Al' sutra,
odrasli prinče,

videćeš kako se bije.

16.2.08

Prvo pismo












Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna popodneva u stanu koji sam s vama delio osam godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.


Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama, dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo vremja ono kad je bio mladi zet Marićevih. Infeld za njega kaže: „Veruje se da danas stvarno vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn obuhvatio samo mislima i jednačinama.“

Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu, pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani, večito istim prijateljima, u večito istim kafanama, večito iste stihove, uveren da svaki dan izgovaram nešto novo – pa to mora jednom i da zabrine.

(...)

„Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano mi nije.“ Ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas čekam.

Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.

8.2.08

Sve u šta umem da poverujem...










Bio sam dete i, vrlo nepogrešivo,

dospevao sam do svega u šta umem da poverujem.


Oblikujući bezobličja, uzimao sam šaku ničega.
I ništa nisam dodavao. I ništa nisam oduzimao.
A imao sam uvek na dlanu nešto novo.

6.2.08

Dostojanstvo bezazlenosti...









Kad upotrebim reč dete, pokušavam da joj dam dostojanstvo jedne ogromne bezazlenosti, koja je tako bar mislim, najveća svetlost u ljudima.

2.2.08

Bezbroj balavaca i švrća...












Svaka prava toplina ima u sebi bezbroj
prisnih malih toplota.

Svako veliko dete nosi u sebi bezbroj
balavaca i švrća.

Ovaj ogromni život prepun je kao saće
I sve te buvice sreće
i sumnji
i slutnji
i snova
- armija nežnosti cela,
moli nas da im svakom po jedno zrno srca
ćušnemo krišom pod krilo.

Jer bez tih malenih srca
što drhte duboko u nama
šćućurena i bela,
ne bi ni velikog srca,
ne bi ni velikog belog,
- ničega ne bi bilo.

pa i nas,
eto,
ovakvih;
čudnih i lepo ludih,
zar misliš da bi nas bio?

Nikad nas ne bi bilo.