Telegrafski stubovi: krdo jelena vezalo vetar za rogove i – prisluškuje.(Pančevo, stanica Vojlovica, 1952.)
4 comments:
Anonymous
said...
prvi dan jeseni... meni najdraži mjesec...čika Đole je krasno rekao: tek u jesen otkriju se boje krošanja...a meni je oduvijek krasno kad spojiš drveće i dugu!... nego, čestitke za krasnu prvu godinu bloga!!!da nam i dalje Mika i ti, kao čarobni duo, uveseljavate svakodnevicu! veliki pozdrav!
Upravo je septembarski intermezzo posvećen početku jeseni i emocijama koje ona nosi, a Đoletivi stihovi koje si pomenula će se svakako naći u nekom od narednih intermezza, jer lepotom svojom to zaslužuju, a osim toga – autorka bloga je osetljiva na iste... :)
Usled nemilog nestajanja i promene godišnjih doba, dani koji liče na jesen mi postaju sve draži, ali, ipak, ako bi trebalo da se odredim, svoj glas bih dala rasprolećenosti svih prošlih i budućih aprila. :)
jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova, i laž, najdetinjastija laž, od koje sam do nesvesti rđav i dobar."
ja sam dijete proljeća pa mi je ono valjda sraslo u srce, kožu, živce i krila, a jesen mi onda dođe kao neka čarobno mračna suprotnost koja vuče, škaklja, mami i zavodi... ja ti ustvari gđu. Godinu zamišljam kao neku drvenu kuću u kojoj je proljeće velika, svijetla spavaća soba, ljeto je mirisna kuhinja, zima je plava kupaona, a jesen ti dođe kao sjenovit tavan krcat starim predmetima i uspomenama...znaš, tavan na kojem uvijek nađeš neki novi, zaboravljen (ili nikad znan) dio: bake, dede, strica, tete, mame, tate...ili, sebe...od ranije...
4 comments:
prvi dan jeseni...
meni najdraži mjesec...čika Đole je krasno rekao: tek u jesen otkriju se boje krošanja...a meni je oduvijek krasno kad spojiš drveće i dugu!...
nego, čestitke za krasnu prvu godinu bloga!!!da nam i dalje Mika i ti, kao čarobni duo, uveseljavate svakodnevicu!
veliki pozdrav!
Hvaaala, (pretpostavljam), Ivana! :)
Upravo je septembarski intermezzo posvećen početku jeseni i emocijama koje ona nosi, a Đoletivi stihovi koje si pomenula će se svakako naći u nekom od narednih intermezza, jer lepotom svojom to zaslužuju, a osim toga – autorka bloga je osetljiva na iste... :)
Usled nemilog nestajanja i promene godišnjih doba, dani koji liče na jesen mi postaju sve draži, ali, ipak, ako bi trebalo da se odredim, svoj glas bih dala rasprolećenosti svih prošlih i budućih aprila. :)
Pozdrav! :)
"jesen je najbudalastija tuga neđu tugama.
jesen je moja ljubav
od pet zelenookih slova,
i laž,
najdetinjastija laž,
od koje sam do nesvesti rđav i dobar."
ja sam dijete proljeća pa mi je ono valjda sraslo u srce, kožu, živce i krila, a jesen mi onda dođe kao neka čarobno mračna suprotnost koja vuče, škaklja, mami i zavodi...
ja ti ustvari gđu. Godinu zamišljam kao neku drvenu kuću u kojoj je proljeće velika, svijetla spavaća soba, ljeto je mirisna kuhinja, zima je plava kupaona, a jesen ti dođe kao sjenovit tavan krcat starim predmetima i uspomenama...znaš, tavan na kojem uvijek nađeš neki novi, zaboravljen (ili nikad znan) dio: bake, dede, strica, tete, mame, tate...ili, sebe...od ranije...
p.s. oprosti, ako ti kradem previše prostora...
Zanimljiva metafora za godišnja doba! :)
A o krađi prostora nema ni govora – sve te lepe reči su dobrodošle.
Pozdrav, Ivana!
PS I ja sam se rodila za vreme vladavine perioda „velike, svijetle spavaće sobe“. :)
Post a Comment